Šta se krije ispod ”crvenog tepiha”?!

Uvodni tekst Sanele Nuhanović u katalogu izložbe Collegium artisticum 2018.

Dođe još jedan 6. april. Dođe i donese još jednu kolektivnu izložbu tri strukovna bosanskohercegovačka udruženja (Asocijacije arhitekata u BiH, Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti i dizajnera BiH i Udruženja likovnih umjetnika BiH), izložbu “Collegium artisticum“ koja opstaje u istoimenoj galeriji uprkos svim nedaćama i problemima kojih je iz godine u godinu, iz dana u dan, sve više i više. Kako god bilo, nesumnjivo smo postali vrhunski majstori improvizacije, neka tvrdoglavost, inat, šta li je, gura nas dalje. A može biti da nas vlaga iz galerijskih podova i zidova napaja snagom i entuzijazmom, da ne posustanemo, da ne odustanemo, …?!

I ove godine proslavljamo Dan oslobođenja grada Sarajeva ali i dvadesetu godišnjicu od prve poslijeratne izložbe “Collegium artisticum“. Naime, uprkos posljednjem (nadam se i zadnjem) ratu na našim prostorima, izložba “Collegium artisticum“ je postavljena i otvorena u aprilu 1992. godine, a djela predstavljena na toj izložbi preživjela su ratna događanja i pustošenja i ostala su sačuvana zahvaljujući prevashodno uposlenicima galerije. Nakon te izložbe, prva poslijeratna izložba obnovljena je i održana 1998. godine kada je ujedno i galerija počela ponovo raditi u punom prostornom kapacitetu. Takođe, važno je spomenuti da od 1998. godine nagradu Grand Prix, koja se dodjeljuje na ovoj tradicionalnoj izložbi, simbolizira minijaturna kopija poznate skulpture Alije Kučukalića “Figura na stolici“[1], u društvu poznate kao ”teta razapeta”.

Divno je doći na svečano otvorenje izložbe, obući najbolju haljinu, najbolje odijelo, obuti najočuvanije cipele, susresti ljude sa kojima se dugo nismo čuli, vidjeli, usput se ”uslikati” za neke novine ili portal, prohodati ”crvenim tepihom”… A šta se ispod tog ”crvenog tepiha”, kojim će mnogi prohodati, krije – uglavnom ostaje skriveno, zakukuljeno, većini nepoznato. A krije se toliko toga… Toliko muke, truda, prolivenih suza, znoja, upornosti.. Krije se vrijeme, ljubav i napor koji je svako od predstavljenih autora i autorica uložio i utkao u svoje djelo, krije se mukotrpni nesebični rad ljudi koji su dali sve od sebe da prostor i postavka izložbe u konačnici izgledaju tako da kad uđete u Collegium artisticum kao da ste ušli u neku od galerija u New Yorku… A u galeriji Collegium artisticum već godinama radi ”na prste izbrojati” ljudi, koji čuvaju i održavaju prostor najbolje što mogu, koji se trude biti najbolji domaćini prema svakom/svakoj umjetniku ili umjetnici koji odluče i pristanu predstaviti svoje radove u ovoj galeriji, ljudi koji, između ostalog, od kuće donose kablove, televizore i ostale druge stvari ako pri postavci neke izložbe zatrebaju, koji ostaju mimo radnog vremena da bi svi poslovi i zadaci bili besprijekorno završeni do svečanog otvorenja…

Svašta se krije ispod ”crvenog tepiha”…

Krajem prethodne godine Skupština Kantona Sarajevo, na inicijativu Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo, donijela je odluku da se galerija Collegium artisticum ponovo osamostali, odnosno da bude zasebna Javna ustanova kakva je nekad godinama i bila – prije onog spajanja s još dvije institucije u jednu Javnu ustanovu pod nazivom “Centar za kulturu Kantona Sarajevo“. Netom nakon te odluke ”pokucaše” na vrata uposlenici Poreske uprave – iz Odsjeka za prinudnu naplatu, uredno s papirima i pečatima.

Zahvaljujući pripremama izložbe konkursnih radova za idejno rješenje“Austrijske kuće“ koja su bile u toku, jedan od uposlenika galerije, koji se srećom zadesio u galeriji prije radnog vremena, zaustavio je (bar privremeno) pečaćenje prostora.

Svašta se krije ispod ”crvenog tepiha”…

Početkom ove godine krenuše opet kružiti priče o već ”ugovorenom” planu rušenja Centra Skenderije te gradnji nekog novog, ”boljeg” centra i arhitektonskog kompleksa, ”malog Dubaija” kako ga neko nazva…

Raduje me iskreno da su se u medijima oglasili kompetentni ljudi i ljudi ”od struke” i izrazili svoja mišljenja i stavove na tu temu, a ja ću ovom prilikom, u vezi sa tim, citirati unuka Halida Muhasilovića, unuka čovjeka koji je bio jedan od glavnih arhitekata Skenderije: “interesantno mi je bilo pročitati izjavu od strane nadležnih da će doći do rušenja Skenderije samo jer će se napraviti bolja Dvorana Mirza Delibašić, ili moderniji i veći Dom mladih. Po toj logici, želim da im predložim da isto tako krenemo da rušimo Katedralu, Sabornu crkvu, Stadion Grbavica, Begovu džamiju, Zetru, Carevu džamiju, Stadion Asim Ferhatović Hase, itd. i da na svim tim lokacijama napravimo veće i modernije katedrale, crkve, stadione, sportske dvorane i džamije. To jeste, ako je to način njihove ‘brige’ za naš grad, historiju našeg grada, i ako je samo rušenje a ne adaptacija ili restauracija jedina mogućnost.“

Spomenuću ovdje, za one koji ne znaju, da su arhitekti Halid Muhasilović, Slavko i Milana Cindrić zajedno radili na adaptaciji prostora od preko 1.800 m2 koji je od 1975. godine galerija Collegium artisticum.

Gotovo sam sigurna da ovakav kulturno-sportski centar kao što je Skenderija ili galerijski prostor kao što je Collegium artisticum sa svojim kulturno-istorijskim značajem neće (možda nikada više) biti izgrađeni niti ovakvog kapaciteta izložba realizovana, bar ne u našoj nam državi i u njenom glavnom gradu.

Ova godina i ovaj april je i meni lično od posebne važnosti, jer baš ovoga aprila navršava se deset godina od mojih prvih kustoskih koraka napravljenih upravo u ovom prostoru tokom priprema za šestoaprilsku izložbu. Moja ljubav prema umjetnosti se nakon studija Komparativne književnosti i Istorije umjetnosti upravo u ovom prostoru ostvarila i upotpunila kroz praktičan rad, kroz izravni kontakt i dodir sa umjetničkim djelima i svakodnevnu komunikaciju sa umjetnicima i umjetnicama.

Želim vam srećan Dan grada, srećan rođendan galerije “Collegium artisticum“ i rođendan istoimene izložbe. Iskreno se nadam da ćemo se i iduće godine okupiti u ovom prostoru, da zajedno slavimo umjetnost i prohodamo ”crvenim tepihom” ispod kojeg ćemo, nadam se, otkrivati mnogo ljepše i bolje stvari…

Sanela Nuhanović

 

[1] Za ovu skulpturu Alija Kučukalić (Sarajevo 1937-1992) je odlikovan nagradom na “VI izložbi Saveza udruženja likovnih umjetnika Jugoslavije“ održanoj u galeriji “Collegium artisticum“ 1975. godine. Povodom dobijanja ovog priznanja skulptor je izjavio: “Raduje me tim više što je dobijeno na jednoj od vrlo značajnih jugoslovenskih smotri, a istovremeno i obavezuje. Figuru na stolici sam radio nekoliko godina. Inače, kada govorimo o ovoj skulpturi, možda je zanimljivo da kažem da ću je, vjerovatno, ponovo raditi. Prije nego što sam je uputio na ovu izložbu vodio sam pregovore da je izradim u prirodnoj veličini. Jer, Figura na stolici će, kako se očekuje, biti postavljena ispred Kolegiuma artistikuma“. (arhiva novinskih članaka, arhiva galerije “Collegium artisticum“)

Advertisements